Sa moje strane

2023.

Siječanj

Pika

Dvije godine moj me Mrak čuva zajedno sa svima onima koje više ne srećem, puno ih je, jako puno… moji psi, mačke, ptice, bake, djedovi, prijatelji, jezovita količina mladih ljudi koje smo Igor i ja znali…

Umrla sam taj dan, bez mrve pretjerivanja. Toliku količinu tuge mogu racionalizirati činjenicom da u tih 12-13 god., premalo, bila je uvijek u svemu, ako ne fizički pored mene onda u mislima, uvijek u mislima, u brizi jel dobro, posebno otkad je u čuvanju stana bila pošpricana suzavcem. Prošle smo svašta, prošli smo svašta, došla je jer je on poželio koker španijela a meni nedostajao pas jer je moje drago stvorenje bilo dvjesto pedeset kliometara udaljeno od mene.

Nema smisla racionalizirati tugu, nešto o čemu sam bez obzira na sve dotadašnje gubitke gledala kroz ironiju. Umjetnici na smrt gledamo drugačije nego drugi ljudi, možda jer se svakim danom trudimo postati besmrtni. Bojim se da je rijetko što toliko egoistično kao to ali negdje u zadnjem, najmračnijem kutku sebe svi se tome nadamo makar su šanse jako male.

Bilo je odlazaka prije nje ali nikad takav, direktan, ovdje, bio je intenzivan i jer je došao u jednom nizu gdje su nam dragi ljudi odlazili iz mjeseca u mjesec. Tad još nismo znali da dok mu nakon manje od mjesec dana budem govorila kako mi je krivo što se ne mogu posložiti zbog njenog odlaska otići će osoba zbog koje smo nas dvoje zajedno. Prvo smo se raspali mi a onda na neki način i svijet oko nas, ne doslovno, nas dvoje smo nakon dvadeset jedne godine još uvijek tu jedno za drugo, nakon svih problema jači nego ikad, svijet se ionako bez obzira na nas tad već oblikovao na neki čudniji, drugačiji način samo što to zbog svega nismo stizali primjetiti…

Od malena sam promatrala ljude, uništene odnose, obitelji zbog neproživjenih i neizliječenih tuga, zbog nemogućnosti i neznanja pravilnog načina prihvaćanja i borbe sa emocijama, nevažno dobrim ili lošim. Kad je ona otišla bio je trenutak gdje smo šetali, oduvijek jako puno pričamo, raspravljamo, pokušao mi je vjerojatno reći da će proći sve to, sjećam se da sam mu rekla da me pusti da se raspadnem jer samo tako se mogu ponovno sastaviti i izliječiti, u malo što vjerujem ali u to sam dan danas uvjerena. Sašila sam se, precizno kao nikad do tad al kao što mislim da je poanta ljepote upravo onaj jedan nesavršeni detalj tako je i taj  čvorić, krivo uhvaćen konac što strši iz srca dozvolio da intenzitet bola bude mrvu manji ali još uvijek tu. Za svašta mi zna u naletima biti krivo ali za udomljavanje Pike i Nori nikad niti minute, nama život zna biti svakakav ali za naše životinje koje su ionako obje imale gadan život prije nas, posebno Nori, dajemo sve da im bude što može ljepše i bolje, nitko to toliko ne zaslužuje kao one.

Ponovno su stigli odlasci, ponovno nas melju problemi, kao i sve druge ljude, raspadneš se jedan dan drugi živiš kao da se ništa nije dogodilo, ožiljci su ti koji čovjeka naprave poniznim, skromnim, zahvalnim za ovo što često sa ironijom možemo nazvati životom.

Igor

Jedva da sam napunila osamnaest godina kad smo se upoznali, spora dial up veza, radoznalost tinejđerice, googlanja Balaševih pjesama, nevino vrijeme interneta, ljudi koji su bili potpuno isti na internetu i “u živo”, nije bilo glumatanja, nije bilo kvazi faca i loših namjera, simpl komunikacija ljudi koje vežu isti interesi. Od prvog dana su nas svi spajali i razdvajali, lagali o nama, uvijek nekome smetamo, jedne “pika u oko” on, druge ja. Kad smo godinu kasnije doista krenuli poznavali smo se bolje nego što se mnogi bračni parovi poznaju, ni jedno od nas nije bilo za neke površne gluposti ali stvarno sam bila premlada, dugo mi je trebalo da se sve izbalansira, neke stvari se još uvijek postavljaju, jedino u što sam od prvog trena bila sigurna da su male šanse da upoznam bolju osobu od njega, što mi je godinama nakon toga potvrdio netko drag, bila sam u pravu. Makar, ne se zavaravati, daleko je on od savršenog, baš kao i ja, samo na drugačiji način. Ono što je, dan danas je savršen prijatelj, ne samo meni, svima, žene se uz njega ne osjećaju ugroženo, napadnuto, poštuje nas, nikad ne dobacuje na ulici, nema šovinističke ljigave fore, što se na žalost često ženama zna dogodit pa i meni (onda on mora slušati doma kak mi ide na živce što ne znam idiote poslati u pm, ušutkati ih jednom za uvijek ali nismo svi za sve, ono na što ja reagiram netko ne bi ni trepnuo, svi se sa problemima nosimo na svoj način, nije šutnja potvrda ničega osim da neki imamo više pristojnosti i kulture od drugih). Upravo to je jedan od velikih razloga zašto smo još uvijek tu gdje jesmo. Ljubav je velika stavka koja doista stvara i uništava svijet ali na žalost nije sve, puno je toga racionalnog što ju drži i pojačava – slični stavovi o životu, poslu, životinjama, obitelji… strašna količina kompromisa. U ničemu ne ograničavamo jedno drugo, puštamo slobodu, njemu je jasno da meni za stvaranje treba priroda, mir, povremeni odlasci doma i drugim dragim ljudima, da mi nitko ne skače po glavi i ne gnjavi me, da me pusti na miru ali sve u svemu i on je takav makar djeluje simpatičniji, društveniji od mene. Dajemo prostora jedno drugome, kad radimo a igrom slučaja godinama radimo zajedno snažan smo tim makar zna bit šizenja i vikanja, malo vikanja nikad nikog ni ubilo, to samo znači da mi je još uvijek nekim čudom stalo do svega. I ono zbog čega me danas uhvatilo ovo pisanje – mi se stvarno oko svega dogovaramo, od prvog dana imamo otvorene karte, nema glumatanja i površinskog finjaka. Znam koliko mu znači sport, prilagodila sam se tome, stvorio je sam MI-PRESS dok sam još studirala, on zna koliko mi znači umjetnost, potreba da moram raditi puno kako bih dobila mrvice (valjda će se i to jednom promijeniti), podupire me, nekad je sigurniji od mene u sve to ali moj posao je između ostalog da sumnjam, budem skeptična do toga što stvaram jer samo tako to može biti bolje i razvijati se.

Možda nas drži činjenica da smo zajedno rasli u jednoj filozofiji okruženoj ravnopravnošću, potpuno ne nacionalno, ne religijski ili kako drugačije opterećeni, često sam jedina žena među kolegama, ponekad je obrnuta situacija tako da nema mjesta ljubomori i posesivnosti, željni stvaranja nekog boljeg svijeta, marljivi do blesavosti, sa snažnom radnom disciplinom (u nekom drugačijem svijetu imali bi milione a ne česte krive poglede, što nam se na našim prostorima događa i ne, nikad ne mislim samo na Slo, moje, naše, misli i pogledi su puno dalji od bilo kakvih granica), unatoč svemu imamo svoje ljude koji poštuju to što radimo. Često se smijemo glupostima, zezamo na vlastiti račun ne na tuđi, nikad nikoga ne ismijavamo, ne ponižavamo to nam je jadno i ispod časti, ne mislimo da smo iznad bilo koga pa i da smo realno najpametniji u prostoriji. Ništa lakše od riječi da nekoga volimo, beskrajno volimo i svoje životinje iako nam nekad čupaju živce, treba dokazivati svaki dan makar to bilo samo kuhanjem kojeg mrzimo iz dna pete.

 

2022.

 

Prosinac

         

Izvor ilustracija: Fb

 

Dvanaesti mjesec je poslovično mjesec povezivanja, rijetko doista stvarnog, često umjetnog. Mjesec analiza, zaključivanja, mog asc., Saturna koji testira da naučiš, na teži način kako drugačije. Iza sveg umjetnog kiča i gužvi stvarna sirova strogost, samoća, samokontrola koja spašava i ograničava istovremeno, blesava nada da će sljedeća godina biti bolja, teror crvene boje koju ne volim, šampanjac isto.

Svašta je bilo izazovno ove godine, kao što je dobro rekao, nama je to loše razdoblje krenulo još 2020. U naletima postane bolje onda ponovno stane i tako u krug. Puno se toga urušilo, ljudi su postali ogorčeni, negativni, ludo je kad moje mračnjaštvo u odnosu na neke djeluje kao zasljepljujuće svjetlo.

Toliko toga me naučila 2022. Do nedavno sam imala potrebu reščišćavati nesređene odnose, čemu sva ta silna ne razumijevanja, krivi zaključci, predrasude.
Onda me u jednom trenutku lupilo saznanje da me kod neke osobe od prvog kontakta nerviralo upravo ono što je možda uzrok da su se neki udaljili od mene.

 

Krivo mi je, ne nerviraju me toliko tuđe greške koliko moje vlastite ali odjednom nemam potrebu ispravljati sve oko sebe, mogu se samo potruditi ne ponavljati ih. U nekom random tekstu sam pročitala da je ponekad bolje ne znati zašto se odnosi raspadaju, zašto ljudi odlaze, zašto rade to što već rade, svi mi imamo svoje razloge, rijetko me tko pita za njih makar bi komunikacija bila jasnija i bolja, zašto se onda opterćivati drugima.

 

 

Postojala je jaka potreba cijeniti ljude, nekako su se s vremenom upravo takvi pokazali kao najmanje vrijedni poštovanja. Danas ih uglavnom prihvaćam takvima kakvi jesu, trudim se ne udubljivati previše, ne analizirati, vidjeti gdje mogu bolje i pametnije reagirati. Sve te promijene nisu nešto što se podrazumijeva, treba puno koncentracije, strpljenja, držati se onih istinski svojih.

Za praznike sam mu dala izbor – teror umjetnih smješkanja sa mogućnošću svađalačkih katstrofa ili samotno društvo i mir. Vidjet ćemo koliko je pametno izabrao.

 

 

 

 

 

 

Listopad


Izvor ilustracija: Pinterest

“(…)
Ja sam
vučica, sova i zmija
iskonska priroda
i urbana ratnica (…)”

Na radnom stolu imam grubo stiliziranu kamenu sovu, ispod nje natpis: “Opatija, 8.-15.8.1998.” More sa starcima, pink haljina, Ninino poziranje, ljuljačka na Slatini, na lijevoj ruci vjerojatno mali srebrni prsten sa sovom, prvi ozbiljniji novogodišnji poklon od staraca, prvi prsten koji sam ikad nosila. Nemam pojma otkud ideja za sovu, niti gdje se izgubila. U osnovnoj sam trčeći za djedom preskočila preko zaspalog poskoka, na vožnji biciklom lisičići su mi pretrčali ispred kotača, dok smo bile doma nakon povratka iz izlaska u grad znale smo viđati kukuviju drijemavicu, puštale ježeve da mirno pređu cestu nakon vlastitog partyja. Prije dvije godine sam gledala kako male sove ušare uče letjeti, spavale su u napuštenom gnijezdu na jabuci u dvorištu. Nekad je tamo di me nije bilo gotovo šest mjeseci znalo biti čudesno, često ne, možda sam zato morala otići, sve u svemu provincijski gimnazijalci uvijek odlaze, moraju, možda sam sam nostalgična jer nikad kao sad nisam toliko dugo bila prisiljena biti na jednom mjestu, ta prisila tenutno je uvjetovana suludom cijenom dizela. Prirodno je otići isto kao što je prirodno vraćati se, biti zahvalna što se imam di i kome vratiti.

Na utakmici se jednom povela priča kako uvijek neka ptica doleti na igralište i na moje fotke. Možda se sova u intervalima cijeli život vraća k meni jednostavno jer je ipak – ptica – let, sloboda, odlazak ali i povratak, ženski element povezan sa Mjesecom. Sigurnost. Stabilnost. Ovdje sam si u par kvadrata stvorila malu sigurnu bazu, prošli smo svašta al bar ne bježimo/letimo jedno od drugih. Dugo nisam bila svjesna svega toga, možda je upravo to ono što godine donesu prije ili kasnije – svjesnost i zahvalnost na onome što imamo i koga imamo oko sebe.



Rujan 

radim puno dajući se maksimalno, “nagrada” za predanost su podočnjaci i umorne oči ali na to ne mogu utjecati, srećom posao mi nema nikakve veze sa izgledom, često iz čistog gušta nosim ono što sam sama sašila, po ni pokojoj osnovi nisam snob, važno je da mi je udobno i toplo, da volim to što nosim a ostalo koga briga…

za tuđe živote nit imam vremena nit me zanimaju…

ne upadam nikome u privatni prostor, nit sam ikad, posebno ne ne pozvana…
ne gledam kako je tko odjeven, što vozi ili ima, s kim hoda/živi ili ne, posebno ne gledam u tuđe novčanike, ne prisluškujem razgovore, ne vjerujem baš svemu što mi se kaže, ne širim tračeve, rođeni sam skeptik prema svemu, zadnje vrijeme posebno prema ljudima, te neke čudesne ljudske osobine koje su osnovna pristojnost kod mene su postavljene onako kako treba suvišno je očekivati i od drugih da se drže istog, mogu se samo nadati da je tako…

nisam sklona zavisti, ljubomori i osvetama, meni se to jednostavno ne da… bunila sam se nekad, tražila pravdu, šteta vremena i živaca, šutit, ignorirat i nadat se da će karma odraditi svoje ako ne bar sam probala…

zeznula sam svašta, tko nije? uglavnom zbog loše procjene, naivnosti i vjere u krive ljude…

živim svoj jednostavni, dosadni život najbolje kako mogu ništa više i ništa manje od toga…

ljude procjenjujem po onome kako se odnose prema meni a ne po tome što mi tko kaže o njima…

još uvijek volim putovati, boraviti uz vodu, raspravljati o životu, filmovima, serijama, knjigama, otkrivati novu zanimljivu glazbu, volim neobične, zanimljive i brbljave ljude koji me ne procjenjuju i ne pametuju mi od kojih mogu puno naučiti bez da mi drže lekcije…

rijetko kad to izgovaram ali da, doista volim svoj ludi, ne predvidivi posao, nije mi se teško smrzavati/kuhati na nogometu ili bilo kojem drugom sportu, prilagođavati se suludim uvjetima na politici, trčati na protestima, nije mi teško raditi portrete za portfolije…

to što se trenutno ne prijavljujem na natječaje, što ne izlažem ne znači da ne stvaram, biti u umjetnosti (biti kreativan, stvarati) znači puno više od “biti viđen”, prihvaćena ili često, ne prihvaćena, ona je uvijek ne djeljivi dio mene.

Nedavno sam navršila četrdeset, nismo najbolje krenuli ali veselim im se kao nijednima do sad, samo da ne bude kao sa svim mojim veseljima.

 

 

 

 

2020.

JA SAM

Okrugli oblici, riječi
Zvuk električne gitare
i terapeutskih bubnjeva
Povremena tišina
Slike kojih sam se odrekla
Neočekivane fotografije
Na vratu kap ulja
od prabakinih božura.
Puno kose. Naočale.
Mršave ruke i dugi prsti.
Beračica dalmatinske bijele kadulje.
Dijete Moslavine
žena Ljubljane
građanka globalnog sela
doma nigdje i svuda
prilagođeno divlja
u borbi za pravdu
koristim fotoaparat
Kritičarka patrijahata
Hipersenzibilna davilica
dubinama zbog
Mjeseca u Ribama
Neumorna u potrazi
za uvrnutim ljepotama

Ja sam
vučica, sova i zmija
iskonska priroda
i urbana ratnica
Mačič u njegovim rukama
što ljutito grebe
na suvišne nježnosti.

@natašakupljenik #womensupportingwomen
“Ja sam”, tekst je prošao na natječaju na kom se birao 21 najbolji tekst.

Most kulture Srbija-Mjanmar – veče poezije i performansa, Klub “Prozor”, Beograd

2019 Svetovni dan poezije, Pritličje, Ljubljana

2018
1. zbirka poezije “S DRUGE STRANE“, Presing izdavaštvo
Zbirka je v hrvašičini, prevod v slovenščino je urejen ni pa v knjižni obliki.

Fotografije: MI-PRESS.
6 dnevna mini poe tour: Banja Luka, Kutina, Ljubljana, Velenje, Grad Grobnik, Zadar.
Dvakrat se iz zbirke bralo tudi na Metelkovoj na IGNOR-u.

Intervju je obljavljen na AFIRMATOR.ORG.
Oblikovanje in tisk označevalnika strani:Elis center Ekspres izdelava vizitk, Ljubljana

2014 “Iz jezika v jezik” antologija sodobne manjšinjske in priseljenske književnosti v Sloveniji; založba: Društvo slovenskih pisateljev

2004 “Feastival mladih pjesnika” Zaječar

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Z klikom na "SPREJEMI" se strinjate z uporabo piškotkov (ang. COOKIES) na spletni strani. Dodatne informacije

Spoštovani obiskovalci,

Piškotek je majhna tekstovna datoteka, ki se prenese na računalnik uporabnika ob njegovem obisku spletne strani in običajno vsebuje:
- ime strežnika, s katerega je bil poslan piškotek;
- življenjsko dobo piškotka;
- vrednost – navadno naključno generirano edinstveno število.

Sam piškotek ne vsebuje ali zbira informacij.
Če pa ga prebere strežnik skupaj s spletnim brskalnikom, je to lahko spletnemu mestu v pomoč pri izvajanju uporabniku prijaznejših storitev, na primer tako, da se spomni prejšnjih nakupov ali podatkov o uporabnikovem računu.
Samo strežnik, ki je poslal piškotek, lahko prebere in uporablja ta piškotek.

Spletna stran atelje-misek.com ne uporablja lastne Piškotke, uporablja pa Piškotke kateri nam pomagajo pri analizi obiskovalcev spletne strani.

StatCounter - Piškotek (Cookie) je potreben za spremljanje obiskovalcev na spletni strani (lokacija, operacijski sistem, resolucija zaslona, referenčna povezava ipd.


Obstaja tudi možnost da Piškotke trajno blokirate v nastavitvah vašega brskalnika:

-
Firefox
- IE
-
Chrome
-
Safari
-
Opera

Zapri