Zašto? Zato. Zbog mene.

Stari dugi tamnoplavi kaput sašiven od najsavršenijih materijala, oko vrata prebačen lagani šal moje kraljevsko plave boje toliko da štiti kaput od uništavanja i da kopča iza ne hladi vrat, Ninina smeđa majica za koju se ne mogu odlučiti zbog čega mi je draža zbog toga jer je njena ili jer je smeđa (te beskrajno podcjenjene prizemljene a tople boje), sive široke traperice, sive tenesice, ni trunka šminke, tren parfema dobivenog od njih za četrdeseti rođendan koji mi sastojcima u biti uopće ne odgovara ali navikli smo se jedno na drugo, drag mi je jer je od njih djeluje kao da su svi tu makar su daleko. Kronični umor skriven iza duge kose kad već sunčane naočale uvijek zaboravim ponijeti.

Dan je hladan, sunčan. Svi Sveti. Pristojno se pokoravamo formi u koju ni jedno od nas ne vjeruje ali red je a i njena godišnjica je. Izabrali smo fascinantno lijepe aranžmane, Ž. su poput mravinjaka, miris voska i pečenog kestenja u zraku, za jedan morbidan dan dan je ne očekivano dobar. Zezamo se tražeći koga sve želimo posjetiti, jedemo preskupo pečeno kestenje prvi put ove godine samo jer trebamo mrvu neopterećene sreće.

Moj pogled na sebe samu milijun godina je razlike od onoga što drugi vide. Naučena biti suludo samokritična u naletima osvjestim sve ono što ga godinama drži tu i još više, sve one dubine koje nitko ne vidi. I ne mora. Nikoga ne molim da me voli, ne tražim očajnički da me se primjeti, divi mi se ali mržnja… ne, nisam zaslužila mržnju. Ne razumijem potrebu po mržnji i ponižavanju bilo koga, nisam rođena za taj svijet. Kako se može mrziti nepoznata osoba sa kojom nikad nismo progovorili? Kako se može mrziti osoba koja je naivno dala sve od svog prijateljstva što može dati samo jer vam se razlikuju veličine ušnih resica? Kako se može mrziti netko tko ti je bespogovorno poklonio cijeli svoj život? Nisam znala, nikad nisam razmišljala o tome, mržnji ima toliko različitih kao što ima i različitih ljubavi, kad prati cijeli život, generacije prije otrovane njom, možda se doista može i razboljeti od nje…

Jedna od osobina kojima nas slikarstvo nauči je odustati, znati kad sliku treba završiti, svaki dodatni potez može biti previše mada je vjerojatno onaj deseti prije to već bio. Davno sam rekla da se više neću vezati za ljude, a onda ne očekivano zaboravila sam se, ponovno pustila naivu, voljenja, sve one gluposti za koje sam rekla nikad više. Predugo se liječim od ljudi, od nekih kao da mi nikada neće uspjeti. Nisam sama, imam obitelj koju sam sama izabrala i onu na koju nisam imala utjecaja, imam svojih par sasvim ok dvonožaca, Nori koja je više nas spasila nego mi nju, našeg brbljavca, meni za sreću ne treba više.

Hodajući tog dana bila sam sretna, stvarno sretna. Od boli i umora sam jedva stajala na nogama, povremeno se držeći za njega kao što se mama drži za sve nas jer ju boli noga. Ali mene noga ne boli. Glava me ubija tiho i polako nema logike da ne mogu biti na nogama. Dan je sunčan. On je tu. Jesen je, stvarno volim jesen. Kosa mi je divna makar je potpuno kontradiktorno da svaki komadić glave može ludo boljeti a ona biti takva, malo zbog divote, puno zbog ljenosti, malo jer ju čuvam za neke potencijalno mračnije dane…

Sve je u redu. Za sad.