Travanj

Photo: Igor Kupljenik/MI-PRES

Izložba su slike, mirisi, okusi, ljudi koje se bojim očekivati, odjeća koju nosim, ljubičasta olovka na plavim očima, video čije je prikazivanje bilo jedina stavka koju smo malo zeznuli, bio je taman onaj detalj da ne budem previše uljuljuškana da je sve prošlo savršeno jer je sve ostalo bilo.

Nakon beogradske izložbe 2021. gdje su suvremene slike tako divno prirodno pristajale drvenoj kući pjesnika na Skadarliji, u susjedstvu Tri šešira gdje mi je svojevremeno predak feštao vjerojatno onako kako ja nikad neću moći i znati, zbog sve lude administracije, prebacivanja slika van EU u vrijeme korone rekla sam – više nikad. I nisam sve dok u prosincu prošle godine nije stigao poziv… Izložba nije samo doći negdje i postaviti slike. U mojoj glavi to je panika, proces, čak i kad je sve dogovoreno sa voditeljima prostora, kad imam gotove slike, ovaj put smo na sreću printali samo dodatnih pet jer je bilo glupo treći put ponavljati iste slike tj. drugi put u gotovo istom prostoru. Htjela sam pokazati da idem naprijed, da ne stojim na mjestu i gledam kako mi život prolazi u čekanjima pa čega već god. U biti najviše mi je dosta upravo onoga o čemu nikad nitko ne govori (svaka čast pojedincima) a to je da svaka izložba ma koliko skromna bila – košta, a nije baš da se vrati uloženo. Kad si prisiljen živjeti od danas do sutra jednostavno jer te život tjera da je tako, jer o bilo kakvoj sigurnosti bez obzira na količinu uloženog rada možeš samo sanjati točno se zapitaš “čemu?”. Jer sam to ja, jer su mi nakon pročitanog maila sa pozivom oči malo jače plavo bljesnule… eto čemu jer kad radiš nešto dobro i plemenito a umjetnost to je nema smisla bježati.

Editiranje fotki na FIS NORDIC WORLD SKI CHAMPIONSHIP PLANICA 2023, Pokljuka, 2x Kranjska gora, početak nove nogometne sezone, letovi na Planici, zaključak najnevjerojatnije radne ski sezone, ulazak među najbolje AIPS sportske fotografe na Svijetu, dan nakon Planice potpuno nesvjesna umjetnosti uletila na sam postavljanje izložbe. Možda je upravo zato što sam toliko bila izvan toga, potpuno bez ikakvih očekivanja, nervozna do max kako će proći i ispalo toliko dobro otvorenje. Nije bez razloga znak Saturna na ramenu, nama “saturnovoj djeci” ništa ne dolazi na “lako ćemo”, za svaki tren sreće odradimo duplu smjenu…

Rijetko spominjem na što sam ponosna ali nakon svega ovdje je možda pravo mjesto.

Na slike naravno da nije tako ne bi bile na izložbi to se na takvim mjestima podrazumjeva ali još su neki detalji…

VIDEO  završna verzija je dobro ispala ali zezao me neko vrijeme, animacije sam radila u jednoj aplikaciji pa vidjela da su u drugoj bolje, editirala i sklapala ga na Igorovom kompu jer moj nije imao program koji mi je odgovarao, pa traženje glazbe koju sam u biti planirala sama stvoriti ali bubnjevi koje imam su mi bili dosadni i previše eterični, Epic je točno to što je videu trebalo.

Odjeća – točno ono o čemu najmanje brinem u životu ovdje postaje dio cijele priče. Nisam imala vremena sama šivati košulju ali dizajn je moj, jedna od mojih “beštijica” stvorenih zadnjih par godina, malac izgleda kao da viče na mene… čudo :). Transfer dizajna i slikarska intervencija flomasterima za tekstil. Hlače obožavam jer su reciklaža mojih starih najdažih hlača – nogavice i džepovi su sa jednih a gornji dio sa drugih hlača, povezane pojasom od nekog kombinezona, obojane djelomično crnim folomasterom, sama ih sklopila tj. sašila još prije par mjeseci.

Našlo bi se još svašta…

04.04.2023,
Photo: Igor Kupljenik/MI-PRESS

I za kraj jedno sjećanje na sovice… tog ljeta gledala sam ih kako uče letjeti, toliko su buke dizale da ih je bilo lakše čuti nego vidjeti al i to je puno, mama je prije mog dolaska imala ne očekivani susret sa bebom sovićem (2. fotka). Onda me pitaju zašto sovice. Teško objašnjivo. Mi smo jedna čudna obitelj, kao uglavnom sve obitelji ali sa nevjerojatnom poveznicom sa životinjama, ne tražimo ih, dovoljno se sigurno osjećaju uz nas da dođu same…