Veljača – Ožujak

“I ja bih isto…”, “I ja isto…”, “I meni isto…”

Ježim se od tih izjava. Uvijek mi se činilo da je ljepota u različitostima među ljudima. Malo bi bilo blesavo da u svojim godinama imam isto iskustvo, isti život i način razmišljanja kao netko od recimo dvadeset ili netko stariji od mene. Jednostavno nema smisla. Nemam potrebu imati iste stvari/iskustva, znati iste ljude, ići na ista mjesta kao drugi tim više što volim misliti da se svakodnevno borim kako bih ostala svoja i autentična, koliko se to više može, da imam više mogućnosti vjerojatno bi to bilo još izraženije nego što je sad. Ništa u vezi samnom nije umjetno i isforsirano, privat i ne sam potpuno ista osoba, nekad pod utjecajem okoline koja mi ne paše povučenija i tiša nego što to stvarno jesam. Ima trenutaka kad moram misliti na to što odjevam ali realno, većinu vremena boli me briga, pustim kosu, nabacim na sebe najudobniju kombinaciju i nadam se da izgledam bar pristojno, više mi je stalo do onoga što mi je u glavi nego do markirane robe, mada se praznih intelektualaca malo gadim. Volim ljude koji misle ali i puno rade. U glavi mi je… svašta. Konfuzna. Realna. Maštovita. Prizemljena. Radišna do blesavosti. Zbunjena u komunikacijama. Neopterećena i napredna a opet u nekim stvarima teška konzerva. Ne pijem često, ne pušim, ne drogiram se, sa istim likom sam 20+ god. (što god da drugi rekli, jedno je wonna be istina a drugo ona istinska i stvarna, ona dosadnija, suludo sam privržena samo onom sa kojim satima mogu normalno pričati i zezezati se). Ne izlazim često, sjedenje na kavama mi je čisti gubitak vremena i novca, tu i tamo izađem sa dobro probranim društvom i tad me zanima samo osoba koja je ispred mene, toliko sam rijetko sa nekim ljudima da im volim potpuno posvetiti pažnju.

Volim imati svoj mir, nekad sama sjesti na kavu na nekom meni posebnom mjestu, povući se dalje od svih kako bih napunila baterije koje mi ljudi prazne. Volim one male posebne trenutke sa malobrojnom obitelji, prijateljima, Igorom i Nori na nekoj divljak plaži di smo samo nas troje, bez neugodnih zurenja i bilo kakvog ulaska u naš privat prostor. Mi to ne radimo drugima, poštujemo tuđi prostor, život, vrijeme, razmišljanje čak i kad se ne slažemo.
U 2023. bi trebalo biti sasvim normalno da žena može sama sjesti na kavu, otići na plažu sa vlastitim psom ili bez njega, smiješ biti sretan na svoj način, ne tuđi na svoj, slobodno se kretati bez bojazni da će neki čudak stalkati, maltretirati ili potajno fotkati bez dozvole (makar sam fotografinja ne fotkam nikoga potajno) one pored tebe ili tebe. Normalno bi trebalo biti provesti vrijeme sa nećakinjom koju prerijetko viđaš, u šetnji sa starcima ili tetkom koja dolazi na svakih deset godina bez da ti neki bolesnik uliječe sa nekom suludom prijetnjom jer ti si ta grozna ne on. Projekcije su čudo. Pravi ljudi ne nasjedaju na laži ma koliko bile zaimljivije i atraktivnije od istine. Svašta sam bila u tuđim očima, posvuda su me viđali gdje garantirano nisam bila, postoje naznake da u nekom paralelnom svijetu vodim puno zabavniji život (kad sam već u ovom beskrajno dosadna). Nisam dokona kći nekih lokalnih bogataša koja ne zna što će od sebe i života, mi smo svi radnici mada na različitim područjima. Zaboli u naletima ali većinu vremena je svejedno. Nikad nisam razmišljala na način da bi na mene bilo tko trebao biti ljubomoran ili zavidan valjda svi mislimo da je svijet onakav kakvi smo sami. Zavisti nemam ni mrvicu u sebi. Oni sa kojima dijelim uzajamna voljenja uvijek znaju di sam, sa kim sam i kakva sam. Teška za poludit… Nedavno sam čitala jedan dokumentarni tekst, situacije o kojima sam gore pisala danas se događaju svima. Treba ljude pustit da žive, budu sretni, oni nesretni neće bit sretniji ako unište tuđu sreću, nema tu sreće ni zadovoljstva. Ne držim lekcije samo razmišljam, oduvijek previše razmišljam.

Moja ideja uspjeha je potpuno drugačija od milijuntog kupljenog instagram followera, hrpetine ljudi na događaju koji ih ne zanima, nemam potrebe sanjati o vozaču dok velevažno sunčanih naočala nabitih na krivi nos gledam na sve sa gađenjem. Nisu me starci uzaludno tjerali u auto školu, ako sam u jednom danu sama uspjela prevesti 1000 km, otvoriti izložbu, izboriti se sa carinama, mogu sve. Bilo. Ne ponovilo se.

Sanjam puno toga al više ne izgovaram radije ostvarujem pa šokiram nevjerne Tome.

Ne podcjenjem druge, u biti, ne zamaram se drugima. Svijet je dovoljno velik da svi uspijemo u svojim ciljevima. Tu i tamo mi se ne namjerno potkrade kakav ego ispad, najčešće kad mi nakon nekog vremena počne ići na živce slušati napuhance koji misle da je njihov uspjeh važniji od drugih ili da je njihovo postojanje važnije od bilo kojeg drugog.

Povremeno se podsjetim da sam napravila nekoliko malih čuda, ne drži me dugo, tu su, idem dalje.

Nedavno u nekom trenutku u kom sam bila beskrajno i naivno sretna (što si stvarno rijetko dozvoljavam upravo jer naši ljudi ne vole kad su drugi sretni, prije ili kasnije će nešto smutiti da vam se taj luksuzni tren sreće zgadi, što je još jedna od osobina van pameti) gledala sam koliko je opasno kad ljudi bezpogovorno vjeruju u svoj stav i mišljenje koje je potpuno krivo, bez argumenata, samo “to je tako i gotovo”. Nitko na ovoj planeti nije uvijek u pravu, jeza je koliko smo u stanju biti u fatalističkoj zabludi a na štetu drugoga. Svakakva sam ali nikad namjerno nisam išla ugroziti drugu osobu ili joj bilo kako naštetiti, toliko sam nepravdi doživjela da mi ne bi bilo dovoljno pet života kad bih se išla osvećivati ali čemu, bolje se truditi ići naprijed nego stalno gledati cijeli svijet kao neprijatelje. Bolje saditi drveće (jesam!) nego snagu uzaludno koristiti kako bi napakostili drugima, tko još ima vremena uz svoj živjeti još i tuđe živote? Ja nemam, za ono što bih željela napraviti trebao bi mi još koji život a ne da nos zabadam u tuđi.
Ne, trava nije zelenija kod susjeda, živim u stanu oko mene mjesecima samo blato.