Siječanj

Dvije godine moj me Mrak čuva zajedno sa svima onima koje više ne srećem, puno ih je, jako puno… moji psi, mačke, ptice, bake, djedovi, prijatelji, jezovita količina mladih ljudi koje smo Igor i ja znali…

Umrla sam taj dan, bez mrve pretjerivanja. Toliku količinu tuge mogu racionalizirati činjenicom da u tih 12-13 god., premalo, bila je uvijek u svemu, ako ne fizički pored mene onda u mislima, uvijek u mislima, u brizi jel dobro, posebno otkad je u čuvanju stana bila pošpricana suzavcem. Prošle smo svašta, prošli smo svašta, došla je jer je on poželio koker španijela a meni nedostajao pas jer je moje drago stvorenje bilo dvjesto pedeset kliometara udaljeno od mene.

Nema smisla racionalizirati tugu, nešto o čemu sam bez obzira na sve dotadašnje gubitke gledala kroz ironiju. Umjetnici na smrt gledamo drugačije nego drugi ljudi, možda jer se svakim danom trudimo postati besmrtni. Bojim se da je rijetko što toliko egoistično kao to ali negdje u zadnjem, najmračnijem kutku sebe svi se tome nadamo makar su šanse jako male. Bilo je odlazaka prije nje ali nikad takav, direktan, ovdje, bio je intenzivan i jer je došao u jednom nizu gdje su nam dragi ljudi odlazili iz mjeseca u mjesec. Tad još nismo znali da dok mu nakon manje od mjesec dana budem govorila kako mi je krivo što se ne mogu posložiti zbog njenog odlaska otići će osoba zbog koje smo nas dvoje zajedno. Prvo smo se raspali mi a onda na neki način i svijet oko nas, ne doslovno, nas dvoje smo nakon dvadeset jedne godine još uvijek tu jedno za drugo, nakon svih problema jači nego ikad, svijet se ionako bez obzira na nas tad već oblikovao na neki čudniji, drugačiji način samo što to zbog svega nismo stizali primjetiti… Od malena sam promatrala ljude, uništene odnose, obitelji zbog neproživjenih i neizliječenih tuga, zbog nemogućnosti i neznanja pravilnog načina prihvaćanja i borbe sa emocijama, nevažno dobrim ili lošim. Kad je ona otišla bio je trenutak gdje smo šetali, oduvijek jako puno pričamo, raspravljamo, pokušao mi je vjerojatno reći da će proći sve to, sjećam se da sam mu rekla da me pusti da se raspadnem jer samo tako se mogu ponovno sastaviti i izliječiti, u malo što vjerujem ali u to sam dan danas uvjerena. Sašila sam se, precizno kao nikad do tad al kao što mislim da je poanta ljepote upravo onaj jedan nesavršeni detalj tako je i taj  čvorić, krivo uhvaćen konac što strši iz srca dozvolio da intenzitet bola bude mrvu manji ali još uvijek tu. Za svašta mi zna u naletima biti krivo ali za udomljavanje Pike i Nori nikad niti minute, nama život zna biti svakakav ali za naše životinje koje su ionako obje imale gadan život prije nas, posebno Nori, dajemo sve da im bude što može ljepše i bolje, nitko to toliko ne zaslužuje kao one.

Ponovno su stigli odlasci, ponovno nas melju problemi, kao i sve druge ljude, raspadneš se jedan dan drugi živiš kao da se ništa nije dogodilo, ožiljci su ti koji čovjeka naprave poniznim, skromnim, zahvalnim za ovo što često sa ironijom možemo nazvati životom.